O smrti nikada nisam razmišljala. Mislila sam da će moji roditelji živjeti vječno, iako me majka često iz tog sna budila govoreći „Vječan nije ni svijet a kamoli život, a roditelj kad god da ti umre uvijek je za tebe mlad.“ Svoje roditelje sam smatrala mladim, iako su me dobili u svojim tridesetim nisam primjećivala bore na njihovom licu, bolove u njihovim kostima, usporenost, zaboravnost. Za mene su bili najmlađi i najbolji, najspremniji na ono što ih još čeka i što moraju doživjeti. Sve ono lijepo što poslije svih životnih prepreka i nedaća dođe kao lijek a to su unuci, penzija, bezbrižnost i vraćanje u djetinstvo.
….
Otac se preko noći razbolio baš, na pragu penzije, poslije svih nedaća i poteškoća napokon je trebao stati u četu penzionera i posvetiti se svim onim aktivnostim za koje prije nije imao vremena.
Kao vatra koja dogorijeva njegovo tijelo je počelo venuti i nestajati. Dani provedeni u bolnici tada su za nas predstavljali košmaran san. Doktori nisu mogli postaviti tačnu dijagnozu a mi se nismo mogle pomiriti sa mogućom činjenicom da se stup kuće polako ruši. Svaki poziv i odlazak u bijele zidove kojim odzvanjaju kolica i škripanje klompi medicinskog osoblja je bio bolan sa rezultatima kojima se nikada nije znao ishod. Nisam se željela pomiriti sa mišlju da otac možda odlazi zauvijek. Zar sad!? Kad smo odrasle, kad smo na pravom putu, kad mi njega trebamo obradovati onim za čim je čeznuo svo naše odrastanje. Zar sad, na metar od penzije? Zar sad, kad vrijeme nije! A, nikad nije vrijeme.
Nakon dva mjeseca provedena u bolnici tata se vratio kući. Potpuno slomljen i iscrpljen sa torbom tableta i hrpom nalaza i snimaka. Isječen i zašiven tankim koncima koji su njegov život djelili od sigurne smrti.
– Oporaviće se on jak je, šta je sve preživio dobro je da i diše, reče doktror, pa tek da nešto kaže.
Ne bih sada griješila dušu bio je u pravu. Tata je zaista bio na finom putu da se potpuno oporavi. Nakon par mjeseci ponovo je samostalno hodao i borio se iz petnjih žila da nakon dužeg vremena obavlja svoje stare obaveze. Iza umornih očiju natopljenih znojem i suzama nadzirao se tračak svjetlosti a blagi osmijeh je odavao njegovo lice. Njegovo blijedo lice nalik samo avetu dobilo je boju lijepe tek ubrane jesenje jabuke. Očevo tijelo mršavo poput čačkalice počelo se popunjavati i pretvarati u snažnog potpuno zdravog čovjeka.
….
S proljećem se budila priroda a sa njom i mi. Tata je bio bolje, hodao je, pomagao što je mogao, čak vozio i bicikl, zaokupirao bi se obavezama oko kuće i vjerujem da nije mislio o svojoj bolesti o količini tableta koju je svakodnevno unosio u svoje tijelo pa ni o bolovima koji su razarali njegove kosti. Znala sam kroz kakve poslijeoperacijske bolove prolazi njegovo tijelo, čulo se to u gluvo doba noći kada bi stiskajući zube trpio posljedice svoje bolesti. Bio je veoma tih skoro pa nečujan, kao da nas je želio poštedjeti tih njegovih muka. Ali nije mogao! Fizički se oporavljao, borio, htio samostalno sve raditi ali sam osjećala da njegovo tijelo nije u najboljem stanju a njegov duh da gubi bitku.
Prije nego što će otac zauvijek skopliti oči proveo je sedam dana među hladnim zidovima bolnice. Potajno u sebi sam imala osećaj da se tata plaši bijelih zidova, bijelih mantila iz čijih dzepova viri toplomjer ili tabla tableta za bolove, odzvanjanja kolica po pločicama bolnice i gluvih noći u kojima se ništa osim plača i zapomaganja ne čuje.
….
Tog jutra sam izašla iz noćne smjene, pozdravila tatu i ispratila mamu na posao. Svo troje smo se samo mimoišli. Utonula sam u san i otprilike znala kada ću se i sna probuditi. Tako je bilo i te srijede, tog kišovitog maja. Ustala sam i odmah primjetila da o kraju naše peći ne ključa voda za moj omiljeni napitak, jutarnju kafu. Tata je kao neko sveto pravilo upražnjavao da nakon buđenja stavi džezvu za kafu, pa kad se ja trgnem iz sna, on bi kuhanje kafe priveo kraju. Crvenkaste džezve nije bilo a ni vatra nije plamtipa u peći. Odmah sam znala da nešto nije u redu. Isprljane velike šolje iz koje je tata običavao piti kafu, nije bilo što je ukazivalo da on svoju jutarnju kafu nije ni popio. Strah je oblio moje tijelo a ružne misli zaokupirale moj um. Postavljalo se samo jedno pitanje „Gdje li je tata“? Obišla sam dvorište a zatim pozvala mamu, koja je ubrzo po mom pozivu došla. Kao da sam naslutila neko zlo nisam imala hrabrosti da otvorim pomoćne zgrade i malo detaljnije potražim tatu. U dnu svoje duše, plašila sam se da je ono najgore. Tata nas tog majkog jutra zauvijek napustio, sam je otišao.
Neizmjernu tugu zbog očevog odlaska dugo nisam mogla ničim ublažizi. Jedne večeri me posjetila moja starija prijateljica, rekavši:
– Ali on se nije ubio, on se spasio!
– Kako se spasio?, upitah drhtavim glasom.
– Lijepo, tamo gdje odlučio da ode nema problema, nema bolova, ne dopire zvuk limenih tanjiha iz kojih bolesnici jedu, ne kasne plate, ne čekaju se penzije, ne kupuju se lijekovi, ne čekaš u redovima, život ti ne zavisi od pokreta lijene medicinske sestre, ne boli rana a sve zarasta.
– …ali nema ni radosti?
– Tamo je sve radost, tamo je sve svjetlost, vi se borite i molite da njemu tamo sve bude radost i ljepota i vama će tada zasijati sunce.
Njene riječu su u meni probudile zaspale osjećaje radosti i rasplamtile molitvu za sve naredne dane. Otac se bojao onoga što bi moglo uslijediti poslije svih operacija i rana na njegovom tijelu, bojao se da će vječno ostati prikovan uz krevet. Njegov hrabri duh mu nije dozvoljavao da gleda svoje tijelo kako se pati. Iako se mogao primjetiti njegov napredak, osjećao je da ga njegovo tijelo polako izdaje a snaga u njegovom duhu da se gasi kao posljednji plamen vatre u peći.