Ja sam npr. dugo očekivala trudnoću. Prolazile su godine, tuge i suze.
Ponekad su mi se u glavi mešale zlokobne reči baba-veštica (onih što te dobronamerno savetuju) da „kad budeš htela, nećeš moći“. Verovala sam da su me urekle, pa sam gubila iz vida, srca i uma Božiju promisao – da je njegova poslednja, a ne zle svekrve i sličnih joj baba.
Hodala sam očajna, mlada, bez nade, po hodnicima ordinacija, klinika, slušala doktore čije su reči bile često samo prazni “repeat”. Doktori su govorili da nade nema (osim sa medicinom), upirale prstima u brojke na raznim nalazima, gledali nas ravnodušno (ko zna koji smo bili po redu tog dana), počinjali isto: vi to sigurno već znate, školovani ste ljudi…
Pili smo svašta, ljubili se ko očajnici na Titaniku dok im se voda penje do očiju, trpeli poglede drugih na sebi, ružna i indiskretna pitanja, i nisu nas pozivali na dečije rođendane jer su govorili da „zovu samo one s decom“.
Kao što vidite, još uvek im nisam oprostila. Trudim se i pravdam, mnogo je godina prošlo, ali kako druge merim po sebi i znam da nikad tako nesmotrena nisam bila, teško zaboravljam i praštam. To me je, brate, mnogo bolelo.
Jednoga dana je stigao moj sin. Od prvog trenutka sam znala da je on. Znala sam mu ime i boju očiju. Danas me ponekad iznenadi nekom rečenicom ili gestom, ali, da, već na prvom ultrazvuku sam ga jasno videla iako je imao samo 5 cm. Od tog istog trenutka moj život se pretvorio u Ljubav. I Brigu, naravno.
Od tog istog trenutka ja sam potpuno prestala da mislim na bilo koga oko sebe, ponekad registrujem događaje, ljude i trenutke, ali ne dopire istinski do mene, ni druga briga ni veselje. Moj život je postao kamera koja prati svaki njegov pokret, mig, treptaj. Vrlo često mi danas kaže: šta me gledaš, mama?
A ja nemam pojma da ga gledam. Samo ga gledam, ne mislim ništa.
Setih se neki dan kako je prošlo 24 godine otkad sam diplomirala. Šta sam posle toga sve uradila i koliko papira stekla, Bog sveti zna! A ništa mi nije bitno. Samo njegov Izvod iz matične knjige rođenih gde stoji moje ime.
Nisam toliko dosadna majka koliko pišem o njemu. Pokušavam da budem ono najbolje od sebe. Ako uspem, bar donekle, da mu stvorim lepši mini-svet, znaću da sve ovo ima smisla. Život i ima smisla jedino ako ga ispuniš onim što ili koga voliš.
Naš zajednički hobi jeste putovanje. Bilo kuda, bilo kada. Kada se odlučimo kuda ćemo, on preuzima razgledanje hotela, a ja karte.
Bože, koliko smo srećni u avionu!
Pre tri nedelje kada smo se ponovo ukrcali u avion (pauzirali dugo zbog korone), dopustila sam sebi da mi, sa uzletanjem, izlete sve nakupljene suze zatvorenog sveta u kom smo boravili godinu i po dana. I, bogami, da vam kažem, bilo je suza taman do Beča.
Uživajte u onome što imate i radite, samo je to bitno.
P. S. I tata je neizostavni deo ove priče, samo što naš sin više liči na mene pa mi se tata nije uklopio.
Koknkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Sandrijela Kasagić: Priča o sinu i putovanjima appeared first on Lola.