Opet je plakala u snu. Bolelo je što je budna.
Bolelo je, znači živa je. Napor joj da pomisli bilo šta, a kamoli da otvori oči. Oseća da je još mrak.
Hladan joj nos i neće da pali svetlo. Ako otvori oči, znači da je budna. Mora da ustane. Odlazi u kupatilo, koraci su joj nečujni. Traži šibice, upaljač je negde izgubila ili zaboravila. Pali cigaru, posle trećeg dima već joj se vrti u glavi.
Žar je duži od njenog daha. Pali još jednu. Žmuri. Svežina jutra i dim cigarete joj ulaze u nozdrve. Seti se da je živa i počne da se oblači. Pogled joj je dubok i izgubljen, a oči umorne.
Namiguje sebi u ogledalu. Ima nasmešen i sažaljiv pogled. Trudi se da bude dobro, ali je umorna. Prebacuje mantil preko ruke i izlazi napolje. Kola su opet okrenuta na suprotnu stranu. Provlači se i opsuje žbun što ga kači i torbom i sobom.
Pušta muziku, kucka po volanu uz ritam, ali još ne može da peva. Ona ni ne zna da peva, ali voli. Zna i da voli, ali nema koga. Ne može da se seti ni šta je sanjala. Vozi ka dalje. Ali nikako da stigne. Ta terapijska limena kutija joj pruža osećaj sigurnosti, u njoj može da bude tužna i da plače i da viče. Izlazi iz kola, naizgled ozbiljna, naizgled lepa.
Hoda ulicom izranjavljena. Kao da joj je koža izvrnuta, ko god je takne pogledom, boli. „Ovo neće da prestane, ovo će da traje“ pomisli.
Nije znala šta da radi sa tim osećajima u sebi, tim crnim očajem i mračnim beznađem. Sa kim da ih podeli, kad ne može da ih baci. Nosila ih je, a oni su samo rasli. Davila se u njima. Nije mogla više sama sa sobom, nije mogla sama.
Posle posla ide na terapiju, da pomogne sebi. U stvari, ona to više ne može, pa traži pomoć od drugih. Ovo je treća osoba sa kojom razgovara, pored prijatelja, koji ne mogu više da je slušaju. Ni da joj pomognu. Treći put priča naglas nešto što pokušava da složi u sebi. Ali je teško.
Osećanja joj se kotrljaju, ne može da nađe reči da ih opiše. Pokušava da objasni kako se oseća, pokušava sama da shvati. Nema snage. Suzdržava suze. A samo bi plakala. I ne zna kako da nazove osećanja koja se izlivaju iz nje. Kako da se pomeri ka dalje. Kad počne da priča, kao da ne govori. Ništa ne kaže.
Drži se svog očajnog stanja i pokušava da ga razloži na činjenice. On primeti kad gleda kroz njega. A ona kao i da ne gleda ka spolja, kao da gleda u sebe unutra i ne nalazi ništa, možda neko srce koje jedva kuca, retko i tupo, jedva čujno kroz prazninu ispunjenu tamom.
U dubini neki sjaj, tinja, plače što mora da nestane. I sad treba da objasni kako se oseća. i da razume kako da nastavi dalje. Posle svake seanse bivalo joj je sve teže. Nije išla odmah kući, morala je malo da ćuti sama, pa da krene polako. Bila je zbunjena što joj je i teško, a opet je počela da se oseća i korisno.
Kao kad pomogne nekom, samo što je sad to ona sama. Pomaže sebi uz pomoć. Ona ruka što zamišlja da je drži, postala je stvarna. (Kao kad odrasli drže dete za ruku, pa ga stegnu jače kad naiđu kola. Zato i boli, zato i jeste teško.)
Teško je otkrivati istinu, a još teže prihvatiti je. Naročito ako se ne slaže sa slikom o sebi koja postoji. Prihvatiti sebe. I svoja dobra i loša osećanja, raspoloženja, želje i stahove. Otkriva delove sebe za koje nije ni znala da postoje. Hladno joj je.
Ova ljubav prema sebi ne greje, zato što je i nema. Pokušava da zapamti šta čuje tamo, ali posle svakog viđanja se oseća tupo. Bude lakše vremenom, ali tad samo dođu nova osećanja.
Sad se vratila na stara. To joj se ne sviđa, ne vodi je tamo gde želi. Ide unazad. A napred ne vidi. Gleda u pod.
Samo joj treba neko ko će je zagrliti i reći da će sve biti u redu. I ako neće. Dosadilo joj je da to priča sama sebi. Ako sebi može da ispunjava želje, zašto ne može i potrebe? Zato što ih ne razlikuje. Lakše je boriti se za druge, nego za sebe. Tu tek treba napor. Jer lakše je boriti se sa drugima, nego sa sobom.
Rekla mi je da više ne pišem o njoj. Ne dozvoljava mi. Bolna je. Slomiće se. Hoda neumorno, ali jedva diše. Koliko god da udahne vazduha, oseća da nije dovoljno.
Ponavlja sebi: ’’Ne razmišljaj previše, ali ni premalo.
Samoosuđivanje je isto osuđivanje.
Gledaj sebe očima kako gledaš druge.
Između želja i potreba ima razlike. Nauči ih.
Kopanje po sebi jeste bolno, ali kad hoćeš da zasadiš drvo koje daje plodove, moraš kopati dublje nego kad sadiš mirišljavo cveće.
Nije sve crno, ni belo, a nije ni sivo.’’
Prevodi njegove rečenice da joj budu razumljive. Da bi znala da ih upotrebi. Ne kroz reči, nego kroz dela. U mislima počinje. Kad stvarno i uradi šta oseća i treba, uplaši se. Jer pomisli da sve može. Šta će ako ostvari svoje sne. I želje i potrebe. Šta će posle. Šta bi radila sa tim osećanjem zadovoljstva i ispunjenosti.
Ovo će da traje. Život će da joj traje, da joj daje, uzima i troši je. A ona sama mora da se obnavlja. Ali kad je najusamljenija, zna da, ipak, nije sama. A taj očaj kad je obuzme, prihvatiće ga, oplakati i ostaviti.
Nema potrebe da ga dugo čuva, svakako će joj se vratiti povremeno.
I jedno je odlučila. Tamo se ne vraća. Ona je tamo bila. Potrebno je samo da se nekad seti.
Ustala je, prekrstila se i nastavila dalje.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Tereza Kale: Ona je tamo bila appeared first on Lola.