A prije svega, kako istinski željeti.
A šta želim pitaš me?
Jednostavno je.
Želim sve.
Želim sve ono malo i nebitno. Sitno i neprimjetno.
Želim da živim sunce. Da živim miris proljeća i zvuk kiše na oknu prozora.
Želim dane na plaži dok osjećam kako mi se koža zateže a zatvorenih očiju vidim plamteće galaksije.
Želim svitanja gdje jedinu tišinu razbija zvuk talasa, a nebo počinje da gori na horizontu. Želim i najtamnije noći dok ležeći na leđima pokušavam da ne preskočim ni jednu zvijezdu što gori na nebu stotinama svjetlosnih godina daleko od nas.
Želim da probam sve i jedan okus sladoleda dok usne ne poplave a zubi ne zabole od hladnoće.
Želim da živim smijeh i zagrljaje. Miris zumbula u proljeće i zvuk cvrčaka. Noći u tami dok ispred nas svijetli grad i stvarnost prolazi previše brzo, ali ipak negdje daleko od nas.
Za nas samo stoji. A mi postojimo.
Želim hladne noći i prvi snijeg, dok ispod 3 jorgana i 2 deke gledamo neki, već previše puta odgledani film i pijemo čaj. Ili kuhano vino.
Želim da lutam ulicama nepoznatih gradova, u podne, uveče, u ponoć. Želim da slušam strane jezike u gužvi ljudi i gledam najraznolikija lica koja više nikada neću sresti. A ipak, u tom jednom jedinom momentu, dijelimo iste korake i minute po ovom planetu.
Želim da obilazim stare prodavnice knjiga i osjetim miris prošlosti između listova, davno izlistanih od nekih nama sličnih, koji su možda živjeli onako kako mi želimo ali ne umijemo.
Želim puna polja maslačaka. Plavo nebo i zrake sunca na koži. Pune ruke ljubavi i okus jagoda na usnama.
Želim smijeh od kojeg stomak zaboli i suze naviru na oči. Želim hiljade zagrljaja od kojih ostaju otisci kao na plastelinu dok smo bili djeca, i od kojih pucaju kosti. Želim dodire bez dodirivanja, milovanja očima i šaputanja prstima.
Želim da kada dođe zadnji tren, da ništa više ne želim.
Da znam da nisam uzalud trošila želje, proljeća i ljubav. Da sam bila i želja, i proljeće i ljubav.
Kakav ti je život bez želja? Šta živiš ako ne želiš? Ipak, biraj oprezno želje, legenda kaže da nisu beskonačne.
Ne troši ih uzalud.
Ne troši ih na auta, na novi sat, na skupu garderobu, na veliku kuću. Troši ih na putovanje kroz maštu sa najdražim ljudima, na ulice nepoznatih gradova, troši ih na vrijeme sa voljenima, troši ih na ljepotu i dobrotu svog bića koja se ne da zamijeniti skupom odjećom. Troši ih na punu a ne veliku kuću.
Želi sve ono veliko i nedostižno. Jer ništa nije. Ne želi petak umjesto ponedeljka, već živi sve ponedeljke koje imaš. Živi i petke da bi ih mogao prepričavati ponedeljcima.
Želim ti da želiš. Želim ti da se raduješ najmanjim stvarima, jer sitnice su sreća. Sreća je osmijeh. Zato se uvijek osmijehni neznancu, i pokloni mu taj gram sreće u toj sekundi dok dijelite iste trenutke beskonačnosti.
Sreća je ruka u ruci. Dodir kože i okus poljupca. Imaj ih bezbroj, ali nemoj ih brojati, jer sreća se ne broji, sreća se diše. Sreća je miris one omiljene osobe na tvojoj koži. Sreća je onaj pogled od kojeg sve okolo postaje mutno i uvlači te u svoje galaksije iz kojih ne želiš da bježiš.
Sreća je buđenje kraj one jedne tvoje osobe, a vrijeme stoji izmedju vas, dok svijet vani prolazi. I nikoga nije briga što prolazi. Sreća je i biti srećan sam sa sobom. Sreća je i hrabrost da živiš ove dane na zemlji onako kako ti želiš, a ne onako kako su nam neki tamo rekli da treba.
Sreća je i baš sve ono na šta pomisliš dok upravo ovo čitaš.
„Sreća je mala, obična i neupadljiva, i mnogi ne umeju da je vide“ govorio je Duško Radović. Ono što znam je da je svi imamo, ali istina, mnogi ne znaju da je prepoznaju. Zato obrati pažnju. Obrati pažnju i primijeti koliko malih sreća živiš. I nikada ne prestaj da želiš. Želi sve što ti padne na pamet. I budi sreća.
Želim.
Eto. To želim.
A reci mi, koliko jako ti želiš?
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Milica Suvajac: Želim sve appeared first on Lola.