Pitam se zašto nam je u interesu da se jezik ne razvija, ne raste i ne oslikava društvo.
Razumem da muškarcima tradicija ide na ruku, ali ne razumem žene koje ne žele da postoji naziv profesorica.
A nije im problem kuvarica, učiteljica, vaspitačica, spremačica.
To je nekako prirodno. Ženski. Problem je psihologica, sudinica..
Kažu rogobatno, feministički, nasilno.
Možda zvuči nepoznato, ali nikako ružno, vec jednostavno istinito. Marija je profesorica. Nikako profesor.
Profesor nosi odelo, ne suknju i karmin. Marija ne glumi tog profesora, nego je stvarno profesorica, u suknji ili bilo čemu drugom.
Ako ćemo rodno univerzalni jezik, kao engleski, gde je architect architect, onda ok. Ali onda neka i kuvarica bude kuvar Jovanka.
Pa neka učteljica bude učitelj Jasmina.
Ne razumem čemu otpor prema tome da nove pojave, koje i nisu tako nove, odnosno pojave da su žene lekari, naučnici, dobiju naziv, tačan naziv.
Mislim da se na ovaj način samo decenijama odbijalo priznati da su žene odavno emancipovane, nego eto lakše je misliti da glume profesora.
I da, bilo bi mi svejedno, ali nije, pošto je mnogima toliko bitno da nam ne date odrednicu.
Žene ne traže ravnopravnost, jer su ravnopravne.
Traže da se imenuju i da ne trpe izgovor da ne postoji reč.
Napravimo je. Smislimo je.
Jezik je živ, razvija se i raste.
Anglicizmi u posledjih godina svakodnevno ulaze u jezik, samo ICA smeta.
Smeta kome? Balkanu, muškarcima, ženama koje misle da su na poslu profesor, ali kući kuvarica.
Neće nam ICA uništiti porodicu, majčinstvo, decu.
Mislim da je otpor prema ovome jedino nasilje nad realnošću.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Danka Segedinski: O zakonu o rodnoj ravnopravnosti appeared first on Lola.