U zadnje vrijeme o psihoterapiji se sve češće piše i priča kao o nekom potpunom preporodu, o tome kako iz tog procesa trebaš da izađeš potpuno nov. Što bi rekao naš narod „ni rođena majka da te ne prepozna“.
Ruku na srce, ima ljudi koji su to uspjeli i doživjeli i koji se zaista osjećaju kao novi. Međutim, ako pričamo o samim tekstovima o iskustvima ljudi na terapiji može se lako uvidjeti da dosta njih nosi ideologizaciju i personifikaciju samog procesa.
Koliko god da imam „klijentskog staža“ priznajem, ne odolim da pročitam po neko tuđe iskustvo da vidim gdje sam ja. Ljudi smo, volimo se upoređivati pa to ti je.
Ali avaj, što više čitam te tekstove, sve više uviđam (a to nije sad pravi terapijski uvid) da ja kaskam.
Redovno odlazim na terapiju, redovno učestvujem u tom procesu (nadam se da tako i moj terapeut misli), a nema preporoda, nema onog „BUM“, evo me živote nova ja. Jok, ja sve nešto polako u tišini, nekad korak naprijed, dva nazad pa sve tako u krug.
Nekad se opteretim tim „bumom“ pa se baš smorim, pa se pitam čemu i idem na terapiju kad ja ne mogu reći da sam nova, da sam se preporodila.
Ali ajde da budemo još malo iskreni, svi koji znaju bilo šta o psihoterapiji, a dobar dio ljudi zna poprilično toga znaju da nema preporoda preko noći. Nema forsiranja, nema nametnutog tempa, pa kao ono za mjesec dana bićeš tooop, neće ništa moći da te pomjeri iz ležišta. Tu nastaje srećni trenutak jednog, a možda i više klijenata.
Nisu sporni tekstovi koji pišu o terapiji, procesu i načinu pomoći. Sporno je to kako i na koji način su oni predstavljeni, odnosno kakvu sliku stvaraju kod onih koji ih čitaju. Ne samo klijentima, takvi tekstovi stvaraju pritisak i terapeutima jer se podjednako i od jednih i od drugih očekuje da imaju instant rješenja.
Prvi da ih ekspresno primjenjuju, a od ovih da ih „sipaju“ kao iz rukava na svakoj seansi. Svaki put kad vidim naslov, a sve češće ih ima, „poznati psiholog dao savjete za srećan život ili poznati psiholog daje tri načina da lako prevaziđete depresiju…“ zapitam se da li taj psiholog uopšte više treba da radi. Zašto bi?
Dao si savjete kako da imamo srećan život ili kako da prevaziđemo anskioznost, sad se „samo“ trebamo pridržavati njih i to ti je to, nema potrebe za daljim seansama (LOL). Ko god da je osjetio neku intenzivnu emociju (prijatnu ili neprijatnu, ovu drugu naročito) zna koliko je vremena potrebno da se organizam od nje oporavi.
Medijsko „nasilje“ nad klijentima, terapeutima i samim terepijskim procesom raste uporedu sa tekstovima o samoj terapiji. Koliko god znali šta terapija zapravo jeste ili nije, skloni smo upecati se na „eminentne“ stručnjake koji će nam reći kada i za koliko vremena trebamo da se oporavimo od traume, gubitka, anskioznosti, depresije ili bilo koje patnje kroz koju prolazimo.
Nema gotovih rješenja, savjeta, niti Bog zna kakvog preporoda. Nismo računari, nema restarsta, samo „upgrade“. Budi srećan sa svakim malim uvidom, daj sebi vremena da ti osjetiš kada si i koliko spreman da primjeniš naučeno. Naravno, za ovo je potreban dobar programer (čitaj terapeut) koji će znati kada i koliko „upgrada“ možeš da podneseš. Ne mora sve odmah i sad.
Srećan trenutak jednog klijenta je i svaki pa i mali uvid, srećan trenutak jednog klijenta je kad stisne petlju da se vrati na sljedeću seansu poslije prethodno vraški teške, srećan trenutak jednog klijenta je i kad nađe odgovarajućeg terapeuta poslije neuspjeha sa prethodnim, srećan trenutak jednog klijenta je kad istinski zna da neće preko noći da se promjeni ali je spreman istrajati.
Srećan trenutak jednog klijenta i sadašnjeg i budućeg je kada zna da će kroz mnoštvo malih „upgrada“ doći do restarta i nikako drugačije.
Naravno, ja nastavljam sa svojom terapijom i čekam da se polako popuni ovaj „loading“ u mojoj glavi. Koliko god vremena mu treba u redu je, čekamo srećni trenutak zadnje seanse kad god on bio.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Nataša Kaurin: Srećni trenutak jednog klijenta appeared first on Lola.