Kad malo bolje razmislim ta ljudska kategorija očito i jeste namjenjena za one za koje se ne zna gdje ih svrstati.
U njoj ima ama baš svega i svačega. Sa životinjama drugujem od kada znam za sebe. Možda ponekad i pretjerujem u svojoj brizi oko njih, ali šta ću to je jednostavno jače od mene.
Previše emocija nije dobro ni za koga. U to sam se lično uvjerila više puta. Ja pustim suzu, stegnem srce i idem dalje. Opet sve po starom.
Svog Cicka sam dobila teškom mukom. Želja je bila velika, otpor još veći. Pomogla mi je zima. Veliki neprijatelj životinja. Mnoga od tih divnih stvorenja nisu izdržala svoje prve zime.
Cicko je bio na tom putu. Mala, promrzla grudvica, znatiželjna da upozna novi svijet, zalutala je i poslužila nestašnoj djeci kao kratkotrajna zanimacija.
Djeca k’o djeca nakon što su se zadovoljila neočekivanom igračkom ostavili su je i mokru i gladnu na zimskim minusima. Sudbina, sreća ili nešto treće, ko će ga sada znati je htjela da sam se prije tog nemilog događaja sa djecom i malom lutalicom već prilično vezala za njega.
Tražila sam ga dok sam hranila njegovu majku, braću i sestre u obližnjoj komšijskoj štali. Već od prvog dana mi je bio posebno drag. Nestašan kakav je bio, što ga umalo nije koštalo života, stalno mi se pentrao u krilo. Taj dan krilo je ostalo prazno. Nije ga bilo.
Naprosto smo prevrnuli štalu punu sijena spremljenog za zimsku ishranu stoke. Dozivali ga bezuspješno. Nisam se predavala. Širila sam krug pretrage i već su pojavili prvi tragovi. Djeca su se igrala sa nekim cukicom!? Našli smo ga na izmaku snaga. Veče se spuštalo, zima je stezala svoje zube, a mokri krzneni kaputić koji je inače služio da zaštiti krhko tijelo je dobivao suprotnu namjenu, ledio je unutrašnjost.
Topla prostorija, činija vrućeg mlijeka kao da su punile baterije malenog nemirka, nedugo nakon toga postao je onaj stari. Imao je on to nešto u sebi, postepeno je rušio barijere koje su mu stajale na putu prema osvajanju cjelokupne teritorije kućanstva koje koristimo. Put od kotlane do dnevne sobe realno i nije neki razmak. Nekoliko većih koraka i tu si.
Četiri malene nogice znale su često preletjeti koridor u vidu hodnika između te dvije tačke kada popusti pažnja onih koji bi to trebali kontrolisati. Trpjeo je junački kritike koje bi uslijedile nakon tog njegovog bijega. Složio bi neki nevin izraz i samo treptao okicama.
Umije to on, mnoge je tako kupio, zauvijek. Nije odustajao sve dok se i njegova ležaljka nije na kraju našla u ćošku prostorije. Ostavario je svoj cilj. Moram nakon toliko vremena priznati i moj potajni cilj. Danas je punopravni član obitelji.
Ima svoje mjesto u njoj. Počesto se mnoge stvari ravnaju prema njemu. Zna nekada biti teret. A ko nije?
Nikada mi neće biti jasne osobe koje ne vole životinje. Mogli bi pronaći bar dio sreće za kojom sigurno uporno tragaju. Tu je ona, šeta se i vašim gradom, vašom ulicom. Eto je pred vašom zgradom, pred vašim vratima.
Samo joj ponudite toplu postelju i vruću činiju mlijeka. Sreća je tu nadohvat ruke. Tik pokraj vas, umiljato maše repićem.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Nermina Subašić: Cicko appeared first on Lola.