Dok sam bila mala, za mene je sreća predstavljala svaku igračku, svaki izlazak iz kuće i igranje s prijateljima, svako nejavljanje mami kad me zove da uđem u kuću jer sam isuviše dugo bila napolju. A onda, kad sam krenula u školu, osjećala sam se sretnom jedino ako dobijem željenu ocjenu, a ona je, ni manje ni više, bila samo petica!
Ukoliko bi bila manja, plakala bih i mislila da je tu kraj svijeta. Tako je prošlo moje osnovno školovanje – u učenju i nizanju petica. Dobro, osim iz matematike. Priznajem, nikad mi nije išla.
Iz tog sam predmeta mogla dobiti i čevtorku. “Vrlo dobra ocjena, pa šta! Ne mora sve uvijek biti odlično”, govorila sam sebi.
Foto: evarazdin.hr
Kad sam završila osnovno, na red je došlo srednjoškolsko obrazovanje. S obzirom na to da je ono obimnije i kompleksnije u odnosu na osnovno, tada je za mene sreću predstavljala i poneka četvorka. Pa i trojka.
Sve u svemu, i ovaj nivo školovanja prošao je u nizanju željenih ocjena. Učila bih do 5 h ujutru kako bih prolazila odlična na kraju. Sve sam to vrijeme posvećivala jedino učenju i to mi je bila jedina životna sreća.
Sve do jednog dana, jednog mjeseca i jedne godine. Bio je 17. maj 2017. godine. Ulazim u sobu sasvim slučajno i u njoj zateknem mamu. Po njenoj facijalnoj ekspresiji vidim da nije sve uredu, ali se bojim da pitam šta se dešava. Pogledam je i zagrlim.
Nježno pitam šta se dešava i da li je sve uredu, a ona, ne odgovorivši ništa, samo poče plakati. Kaže da je mnogo boli lijeva ruka, osjeća da će joj otpasti. Probala sam joj je izmasirati, ali ne uspijeva – i dalje boli. Na tom se sve završilo. Za par dana ponovo sam je vidjela uplakanu.
Opet se desilo isto – zaboljela je ruka. Tada sam shvatila da se radi o nečemu veoma ozbiljnom. Nakon toga danima sam razmišljala o maminoj ruci. Za par dana počela joj je i dojka mijenjati oblik, a potom se na toj istoj dojci mogla primijetiti velika smeđa mrlja.
Znala sam! Bila je riječ o karcinomu ili, kako to narod voli reći, “nesreći”. Mama je ubrzo nakon toga zakazala i operaciju.
Naravno, sve se to dešavalo negdje pred kraj školske godine. Tada su bili i oni završni testovi od kojih zavisi ocjena. Međutim, ovaj se štreber pretvorio u osobu kojoj više ocjene nisu glavna preokupacija, koja ne ostaje do 5 h ujutru da uči i nervira se oko onoga što ne može shvatiti i, ono najvažnije – ovaj je štreber shvatio šta je suština života!
To, svakako, nisu ocjene koje dobijamo štrebajući gradivo koje će biti zaboravljeno čim se postigne željeni rezultat. No, da se vratimo na maminu operaciju. Kad je otišla na operaciju, moja je jedina i glavna molitva bila: “Bože, samo još malo da je grlim i da me grli, da šetamo, da se volimo i smijemo! Molim Te, samo još jednom!
Ovog Ti se puta ne molim za petice, niti za četvorke, a ni za trojke! Ovog se puta molim jedino za život svoje majke! Molim Te, daj nam još jednu šansu!
Od Tebe tražim još samo jednu šansu!” Dani su mi prolazili izgovarajući ovakve molitve. Da vam pravo kažem, naum mi nisu padale ni ocjene, ni mobiteli, ni provod, ni uspjeh, a ni obrazovanje. Jednostavno, samo mi je u glavi bila još jedna šansa. Samo ona. I Bog nam je i dade – operacija je završila uspješno!
Tada mi je život lupio šamar realnosti i pokazao mi šta je u životu najbitnije. U mom životu postoje dva najsretnija trenutka – jedan je mamina i moja nova šansa, a drugi je moje shvatanje da je u životu najbitnije ono što se samo srcem i dušom osjeća – zdravlje, ljubav i sreća.
Bitno je, svakako, shvatiti ovo na vrijeme i ne čekati da te život nauči na jedan veoma težak način! U životu će biti svega – i diploma, i uspjeha, i telefona, i novca.
Ali novih šansi možda neće – šansi za ljubavlju, za srećom, za zagrljajem ili možda nekom šetnjom… Te su stvari neponovljive!
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – “Evelina”: Moj sretan trenutak appeared first on Lola.