Zastala sam na tren ili dva, ali je zvuk novog email-a prekinuo dragocjenu tišinu i nastavila sam da jurim.
Primjećivala sam samo jutra. Ljepota septembarskih jutara ove godine je slika koje će ostati urezana u mojoj glavi. Taman blago svježa, sa neobično plavom bojom neba, ponekad išarana kao šlag bijelim oblacima.
Udahnula sam duboko svako od tih jutara. I septembar je bio najljepše od ljeta.
Ostatak sam provela u žurbi i jurcanju. Da više, da brže, da bolje ….
Došla je jesen, a ja sam nekako u svojoj glavi i dalje živjela septembar.
Juče sam morala da obučem jaknu, obujem čizme i ponesem kišobran.
I da uhvatim svoj pogled u ogledalu u nekom izlogu, dok sam žurila po kiši da što prije stignem kući i spremim ručak i stignem na trening, koji mi kaže da je stigao oktobar.
I da „debelo“ zastanem. Da zastanem posle ljeta od kog sam toliko očekivala?! Toliko toga, a ne znam ni sama tačno šta?!
I u kome sam uradila toliko toga, a ni jednom nisam sebi bravo rekla. Jer sam nešto očekivala, a i dalje ne znam tačno šta?!
Pa sam skuvala kafu. I sjela.
I isključila notifikacije da me opet zvuk mejla ne navede da mi ispred nosa proleti i ovaj oktobar pa da opet uhvatim svoj umorni pogled koji i dalje nešto očekuje, u snježnom decembru.
I svečano sam obećala ovom oktobru, i ne, ne dalje od toga:
Da od njega ništa ne očekujem.
Da ću prigliti sve njegove kišne dane.
Osmisliti svoje kombinacije za sve vjetrovite dane.
Da ću se ušuškavati u njegovim sježim večerima, sa isključenim notifikacijama.
Da ću ga više primjećivati, kako se šunja po parkovima sa opalim lišćem.
Jer je bilo dosta jurcanja. I nedefinisanih očekivanja koja promiču u danima u kojima se i ne osvrnem na sebe.
….
Znam i danas da promjene ne dolaze tako brzo.
Učenje hodanja pristutno tokom svakog dana je proces, sa usponima, i padovima. Neće ništa odmah i sad, djevojčice moja.
Do sad je svako moje sjedanje i pisanje detaljnog plana nedeljom uveče sa X stvari koje moram da popravim i unapredim završavalo sa haotičnom srijedom u kojoj se potpuno pogube svi konci.
I petkom u kome sam preumorna da isplaniram vikend. Pa bih srljala u njega željna da uradim mnogo i da se odmorim, i da predahnem.
I tako evo prođe, dosta dosta momenata i dana.
Prema tome, znam da ovaj put moram izrazito polako.
Otprilike ovako:
Jutros je osvanuo jako vjetrovit dan, izašla sam iz busa do posla malo ranije, kupila kafu za ponijeti i udahnula svježe oktobarsko jutro.
Pozvala sam mamu na par minuta, prije njenog odlaska na posao, jer znam da njoj nešto tako obično uljepša dan.
A sebi isto tako želim ovog kišnog utorka
Ovog oktobra
Ove godine
I ovog života
Malo više običnih trenutaka koji stavljaju osmjeh na lice, malo više udahnutog vazduha, i samo još malo „nestegnutosti“ u stomaku.
Otpijem gutljaj kafe, krećem u ovaj kišni dan.
I nadam se da će mi ljeto oprostiti sva moja očekivanja.
Koknkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Tanja Glogovac: Oslobađanje ovog oktobra od očekivanja appeared first on Lola.