“Sjeverac”, pomislio sam zamotan u “biljac” dok sam gledao u nju kako mirno spava iako joj je naš izlet predstavljao izlazak iz njenog poludječijeg svijeta, kako bi se sad to popularno reklo “zone komfora”.
Ali, očigledno mi je vjerovala čim se odlučila na put od 50-ak kilometara u nepoznato okruženje sa poprilično problematičnim studentom filozofije i sociologije, koji je doveo u ovu trošnu kuću na periferiji, gdje su truli podovi bili zakucani limom.
Usudila se po našem dolasku da upita mog drugara sa fakulteta zbog čega su ti limovi postavljeni, možda čak misleći da su ljudi malo “skrenuli” ili da je upala u snimanje nekog horor filma, ali je dobila odgovor koji ju je još dodatno isprepadao. “To je zbog pacova”, kratko je rekao ljubazni domaćin.
Dugo se nakon toga stiskala uz mene, što zbog straha što zbog hladnoće u sobi, prije nego je opijena debelim minusom izvana, zaplovila u carstvo snova. Iz nozdrva joj se “pušilo” od hladnoće, ne znam šta je sanjala, kao što pjesnik reče, nadao sam se da iza tih očiju i raspuštene kose, ima i mene tu negdje.
Nisam želio da se odvojim od nje, ali sam morao da idem tamo gdje i carevi idu pješke.
Tada nije bilo pametnih mobilnih telefona, niti struje, pa sam po najcrnjoj tmini opipavao zidove, tražeći vrata od toaleta, koja su se nalazila na desnoj strani u uskom hodniku. Bazao sam korak po korak, plašeći se da ne stanem na one zlotvore što su prenosioci kuge ili da probudim nekog od ukućana, koji su nam širokog srca otvorili vrata svog sirotinjskog doma.
Živjeli su od bakine penzije i humanitarne pomoći, koja se čekala u “kilometarskom” redu tih godina, a to malo novca što je stizalo, trošilo se na lijekove.
A opet, frižider je bio svega – od salama, slanine, pašteta do džemova i kajmaka, ustanovili smo ujutro dok smo doručkovali uz crnu tursku kafu. “Lijepi ste mi nekako, vidim da se volite. Daće Bog da ostanete zajedno i izrodite djecu, od vas dvoje biće prelijepa”, rekla je drugarova baka, a mi se postidjeli.
Na ispraćaju, poklonila nam je Jaffa keks. “Da imate za puta da vam bude što slađi”. Od tada je prošlo 20 godina, baka je odavno već preselila u neki bolji svijet, gdje pacovi ne izviruju iz podova, gdje prozorska okna ne mare za vjetrove i gdje hladnoća ne igra nikakvu ulogu.
Mi smo s druge strane, kako tada, tako i danas. Kad spavamo priljubljeni jedno uz drugo, gledamo klince kako nam rastu, jedemo keks uz kafu i otpraćamo putnike-namjernike.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Tuđi čovjek:Lijepi ste mi nekako, vidim da se volite appeared first on Lola.