No, ovo ljeto je čudno kao i godina unazad i spakovasmo nas dvoje najveći kofer što imamo (onaj u kojem stoje cipele ili patike koje se ne koriste).
Idemo u Tursku i to autobusom! Neću reći da cijena putovanja nije imala utjecaj na ovakvu odluku, pomalo suludu, ali naprosto smo htjeli ispitivati svoje granice. Ja pogotovo, on je skeptično ponavljao: „Skršićemo se.“
Na samom ukrcavanju očima prebirem ljude koji će nam biti drugovi u ovoj avanturi. Ljudi srednjih godina, ima i mlađih- vrlo malo te djece. Nasmijasmo se. Dvojica dječaka su posebno simpatična, u istoj odjeći čak i patikama.
„E kad oni mogu krenuti, šta se mi razmišljamo?“
Krenuli smo u 7h ujutro. Omotali smo jastučiće, fiksirali vratove i osluškivali zujanje autobusa. Pomislih dobro je, klima radi. Već oko Doboja se trznuh iz sna, Dramina je odradila svoje. „Rano si počela sa spavanjem,“ kroz smijeh razgovaram sa sobom.
Dječica pričaju, svježa isto da su tek krenula. Očajna muzika odjekuje autobusom još očajnije melodije: „Helikopter, helikopter“, „Babo imaš marku…“ Glasno smo se smijali. Na prvoj granici izlazimo, isto kao osuđenici: „Ponesite pasoš i odrađen PCR test ili potvrdu o vakcinaciji“ na mikrofon upozorava šofer.
Nastaje gongola, svi šuškaju, jure van. Mene već lagana nervoza hvata, kako i ne kad me ona tableta ošamutila i samo mi se spava? Zapinjem za prepuni ceker (u njemu sendviči, voda, sokovi), izvlačim se iz svoga sjedišta (po pravilu onaj do prozora ne što želim razgledati- ionako zaspem već što su njemu noge podugačke pa da ih ima gdje pružiti).
Prođe i prva granica i uđosmo u Srbiju. Krenula je tada sesija pauza, naravno nama ženama najbitnija zbog toaleta a i mnogima još bitnija zbog dima cigareta. On se gnušao nad tim, meni sve to smiješno. I tako, već i ne znam koliko puta. Zujanje autobusa, pauza. Familija iza mene: žena, čovjek i dijete.
Čujem njegovo gunđanje, već je psovao i put i ovu odluku. Tiho se nasmijem. Budim se po koji put iz sna ili stanja omamljenosti, on se smije. „Ovaj mali je nevjerovatno inteligentan, priča kako Kina ima jaku vojsku.“ Okrenem se roditelji mu prevrću očima, valjda im je dosta njegove priče. Izvadimo po sendvič, već su se izdeformisali.
Pojedem ga, uzmem malo soka- ne smijem previše crknuću od potrebe za toaletom. „Moraš se hidrirati!“ Noge su već trnule. Komešanje se uvećavalo. Dođosmo do Bugarske granice, smijeh. Već je nastalo cupkanje zbog potrebe za malom nuždom. Neposredno uz granicu je natpis WC uz oznaku da se plaća.
Preturaju putnici po džepovima traže tih 50 centi, no gospođa koja je zadužena za upute gdje ubaciti novčić i šta još već ne, neprestano je pričala. Malo me nervirala ali sam onda prasnula u smijeh. Čujem gospodin iz autobusa tapšajući suprugu po ramenu izgovara: „Ma ti si meni krasna!“ aludirajući na piskav glas dotične, drugi dobacuju: „A šta žena priča, ne gasi se!“ dok je ona i dalje nabrajala.
Clik here to view.
Foto: Semir Abazović
Ona dvojica slatkih mališana su se zaigrala i čuvši nju, jedan od njih kao da se zaledio, uperio okruglaste oči koje se pitaju: „Šta je ovoj?“ Nasmijah se opet. Već smo se lagano upoznavali sa dijelom „ekipe.“ Svi su već bili dovoljno umorni da se ni smijati nisu mogli. Iritantno svjetlo nad glavom, tišina, usnuli putnici i zujanje. „Bože, koliko mi već putujemo?“ Odmahuje rukom krvavih očiju. „Umiri se i spavaj.“ Ovog dijela puta se i ne sjećam osim po pokojem šuštanju čipseva, smokija sve do granice sa Turskom.
Ulazi mladić da provjeri testove i potvrde o vakcinaciji, djeca se umiriše. Roditelji se smiju njihovoj reakciji i strahu od uniformiranih ljudi. Pita on njih nešto i to na Turskom. Opet onaj smiješni pogled dječaka. Čujem ekipa kaže, još ćemo pasoše i to je to. Da, baš!
Ispred nas nekoliko autobusa. Šofer dijeli kafu ili čaj, što ih napravi u kuhinjici. Već lagano izlazimo van. Pregled pasoša se nije nazirao. Prošla su već dva, pa i tri sata. „Pa, ovo nema smisla!“ prozbori saputnik koji je djelovao već ljutito. Smiješno. Ne znam ni zašto. Nakon ta tri sata, za čas nas poredaše, objasniše da predamo pasoš i pogledamo u kamericu iznad, da nam skenira lica. „Što će me skenirati? To je glupo!“ dodaje nana koja je ushićena da vidi čari Orijenta.
Ukrcašmo se opet, sad već sretniji jer nećemo tancati satima na asvaltu graničnih prijelaza.Već su se nazirale ljepote novog svijeta. Stajanja se više i ne sjećam, a bilo ih je jer znam da ni jedan nisam propustila. Stigli smo tek oko 12:30 vidno nervozni i željni check-ina. No, morali smo malo pričekati. Dok su se jedni čudili prašini na stolovima u prijemnoj sobi, drugi su već otrčali na plažu, a ja sam sjela i sabirala se. Gdje sam? Želim krevet!
Clik here to view.
Foto: Semir Abazović
Ni istuširati se ne bi bilo loše, pa već smrdim sama sebi! Malci su se razletali. Krenula su poznanstva. Plaža, potom krstarenje Bosforom gdje smo sa svojim profesionalnim aparatom nudili ljudima besplatne lijepe fotke (prozvani dilerima fotki), Aja Sofija, šoping u Istanbulu i naporni trgovci, posjeta Bursi, Ulu džamiji, Koza hanu gdje su se i kupili lijepi pokloni te za kraj posjeta Edirnama i Selimiji koja me je ostavila bez daha.
Vrtila sam u glavi riječi prof. Islamske umjetnosti tek sada ih shvatajući. Ali, ono što me neminovno ostavilo bez riječi jeste naš autobus. Nije on nimalo ekskluzivan izgledom, već bogatstvom ličnosti u njemu.
Od grumpy čovjeka sa suprugom, slatkih mališana i upornog ponavljanja „Spajki-pajki“, njihovih vidno iznerviranih roditelja, presmiješne obitelji iza nas, „kineskog vojnika“ i strpljivih roditelja, mladog bračnog para, zanimljivog čovjeka i žene što je pokvarila želudac pa su je vozili u hitnu dok smo svi zapitkivali kako je, naše Slovenke i sestre joj sa kćerkom, medicinske sestre koja je uvijek tu…
Putovanje kreće prije svega u nama samima a ako ste okruženi ljudima zamislite samo koliko je to kilometara! Kako je malo i 24h da se pređe taj čudesni put!
Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke
The post Jaffa trenutak – Elvira Dizdarević-Abazović: Ekipa iz Kumburgaza appeared first on Lola.