U jednoj otmenoj gradskoj kući u Slovenačkoj ulici, u sobi koju je krasio predivni ćilim u zimu 1950.godine rodila se jedna premala devojčica. Deda joj beše dobrostojeći krznar te htede da se Dragana rodi u kući.
Pošto je bila veoma mala sveštenik ju je u prvih četrdeset dana dva puta krstio da bi preživela. Držali su u je „kao malo vode na dlanu“. Prvo dete i prvo unuče, samo oni imaju toliko pažnje. U toj ulici nadomak gradskog Korzoa uvek je bilo veselo. Devojčice i devojčurci vrlo često su šetale Korzoom, pričale su gurkajući se i smeškajući.
U pozorište je krenula veoma rano, volela je da gleda filmove na onim teškim televizijskim kutijama, koje još uvek u to doba nije imala svaka kuća. Volela je da ide u bioskop i čitala je filmski magazin. Detinjstvo je u Pirotu lepo, mladost je još lepša.
Te godine je trebala da upiše Srednju ekonomsku školu. Gledala je filmove sa Riki Nelsonom, možda nikada ne bih čula za Rikija da nije bilo teta Dragane. Film „Rio Bravo“ gde Riki umešno vrti pištolje, a još umešnije svira gitaru, u rolama rame uz rame sa Džonom Vejnom i Dinom Martinom probudilo je one tinejdžerske leptiriće.
Znate one devojke što vrište kada se pojave Bitlsi ili Elvis Prisli na onim snimcima gde su ljudi pomalo izobličeni jer nešto čudno se dešavalo na tim trakama, ali ista čuda bila su u srcima obožavatelja. Vrištala bi i Dragana da je bila možda malo slobodnije devojčure. Ipak ona je samo maštala.
Njeno lice se ozarilo onog dana kada je u prelistavajući filmske novine pronašla Rikijevu adresu.
Malo je razmišljala, ali rešena je bila da će pisati, u pismu možeš otkriti tajnu, čak i kada si stidljiv, a Dragana je volela da piše. Tata Sloba ju je podržao, kao jedan vrlo moderan roditelj toga doba, reče on svojoj kćerci da piše, što lepše može, te da će to pismo prevesti njihova rođaka koja je znala francuski, jer francuski ipak govori veći broj ljudi nego srpski.
Tako i beše, napisala je Dragana divno pismo, puno reči oduševljenja i simpatija prema mladom glumcu, nahvalila je njegovu umešnost, prokomentarisala film. Rođaka je pismo prevela, a tata Sloba odneo u poštu i potrudio se da pismo stigne na pravo mesto.
Poslato pismo je otpočelo svoj put iz jednog malog grada na Balkanu, daleko prema Americi.
Put je bio dug.
Dragana se bojažljivo nadala odgovoru. Tih dana tata Sloba kao radnik građevinske firme dobija premeštaj u Makedoniju. Kočani je malo mesto. Dragana se preselila. Nije bilo lako uklopiti se u novu sredinu, naučiti malo drugačiji jezik.
Upoznala je tada neke nove ljude, čitala je knjige, listala filmski magazin i gledala filmove istim žarom kao pre. Prvi put je gledala berbu duvana, o tome je ranije samo čitala, sve ju je zanimalo pa je poneki list i sama nizala i spremala za sušenje.
Prilagođavanje nije uvek lako, ali prihvatanje različitosti i upoznavanje novih kultura svakako je lepo. Tata Sloba je radio tridesetak kilometara dalje na projektu navodnjavanja pirinčanih polja, do tada Dragana nije znala kako izgledaju pirinčana polja. Pirot joj je nedostajao, ali rešena je bila da će uživati u neobično lepoj prirodi u nekom novom gradu.
Dani su prolazili i meseci Dragana je već na pismo zaboravila, prestala je da se nada, ali maštala je i dalje. Mašta nas čini ljudima, bez mašte svet bi bio mnogo teško mesto kao i bez umetnosti. Jednog dana na adresu firme gde je radio tata Sloba stiglo je pismo iz Pirota.
Nije često u Pirot stizala pošta iz Amerike, a tata Sloba beše ugledan Piroćanac te su poštanski službenici znali kome ide to neobično američko pismo. Znao je i tata Sloba da neko to pismo jedva čeka, pa ga je ne mogavši da donese lično poslao sa gradilišta na adresu u Kočanima.
Bio je to jedan obično neobičan dan, dan kada je Dragana dobila pismo, jedno pismo koje je dugo putovalo najzad je bilo u pravim rukama. Zamišljam taj trenutak svaki put kada mi teta Dragana priča o toj sreći.
Zamišljam je i kako otvara pismo, kako čita rukom napisanu poruku od onog koga je obožavala. Nije bilo tada onih timova koji odgovaraju na pisma obožavateljki, Riki je pročitao Draganino pismo. Obradovao se i nadao da će mu i dalje pisati. Baš on se nadao, da će mu baš ona pisati.
Tih dana je sve bilo baš, baš divno, baš maštovito, baš bajkovito, baš kao na oblacima!
Oduševljenje, malo je reći, to pismo Dragana je prvo pročitala sama, ne jednom, sto puta. Osećaj. Pa neopisiv, nema tog nivoa sreće. Rumeni obrazi i nekakav blagi grč u stomaku u očima čudesni sjaj, samo mladost daje tu lepotu, tu radost.
Samo ispunjenje one najtajnije želje može probuditi takva osećanja. Kako se, posle par dana pohvalila drugaricama dobijenim pismom, tako je krenula školska euforija. Danima se u školi pričalo o pismu.
Profesor engleskog je pismo preveo, na časovima se pričalo o filmu bili su to neobični školski dani u kočanskoj Ekonomskoj školi, dani kakvi se do tad nisu mogli ni zamisliti.
To pismo Dragani je bilo vetar u leđa, tih dana odlučila je da piše i dalje. I pisala je, svaki novi filmski hit, svaki romantični glumac, pa i poneki muzičar zavređivali su njenu pažnju i dobijali su njeno pismo. Odgovori su bili sa slikom i autogramom kasnije i nekim tekstom koji smišlja onaj tim.
Dragani su sva ta pisma draga, ali pismo od Rikija, e to je već nešto posebno i nešto čarobno, nešto što je otpočelo jednu malu ličnu istoriju.
Danas posle više od pedeset godina od prvog pisma Dragana je vlasnica čarobne kutije pune odgovora, odgovora onih za kojima su mladi ludovali.
Svako njeno pismo je priča za sebe. Ona zna tajnu pisanja pisama, zna za taj osećaj iščekivanja, zna tajnu filma i čarolije koju samo film i pismo mogu da pruže.
Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke
The post Jaffa trenutak – Tamara Bokun: Pismo od Rikija appeared first on Lola.