Zatim, u skladu sa tim polom koji smo prirodnim tokom događaja ili božjom rukom, kako god vam je draže, dobili, pripisuju nam stvari koje su karakteristične za naš rod, pa tako dječake obično oblače u plavo, a ako ste djevojčica, velika je šansa da ćete svoju prvu lutkicu dobiti daleko prije prvog rođendana.
Evo i ja sam djevojčica…za druge nekad bila, a za sebe samu mislim zauvijek. Rođena sam u prosječnoj porodici sa naših prostora.
Mama kuvarica, tata policajac, nas dvoje djece, muško i žensko. Da mojoj mami kažete da nas je odgajaja po različtim aršinima, vjerovatno bi se na vas trajno naljutila i nikada, ali nikada to ne bi priznala. Međutim, i nije bilo baš tako.
Da mi je novčić za svaki put kad mi je mama rekla „Ne radi to, ti si curica“, ili „To je sramota, ti si curica“. Međutim, bratu nikada nije rekla „Nemoj tako, ti si dječak“, ili „Budi dobar, ti si dječak“. Znači, meni je postavljen određen okvir, koji mi i nije bio baš najjasniji, ali je u meni vječito izazivao revolt. Na takve izjave sam se uvijek kao dijete jogunila i nisam se dala.
Ali htjeli, ne htjeli, takve stvari na vama ostave traga koji nije jasan i opipljiv, nego više konfuzan i apstraktan, ali svakako je ogroman. Nekako podsvjesno pazite šta pričate i radite da zaboga ne bi osramotili mamu, jer vi ste curica.
Kako sam rasla i obrazovala se, čitala, čitala i samo čitala, oslobađala sam neku svoju drugu stranu i misao neopterecenu kućnim vaspitanjem, uspjela sam da malo iskoračim iz sebe. Međutim, primijetila sam da mi se oči više zamaraju i da prečesto imam nesnosne glavobolje. Tako sam dobila svoje prve vidljive i opipljive okvire. Kao i svi, željela sam da nosim naočare, do momenta kad sam ih dobila. Jer dok ih ne nosi, čovjek i nije svjestan šta ustvari znače riječi „Za stalno nošenje“.
To znači i ljeti i zimi, po kiši i po snijegu, po suncu i na moru, baš Stalno, sa velikim početnim slovom. I možda je to i zanimljivo nekome ko si može priuštiti na desetine ovakvih i onakvih, ali nositi jedne te iste godinama, nije uopšte zabavno, a ni atraktivno za jednu mladu djevojku.
Do te mjere je to uticalo na mene da ih uopšte nisam nosila na prve sastanke sa svojim dečkom, sada mužem. Iako mi je kasnije govorio kako mi odlično stoje, pa čak je i volio taj moj profesorski izgled, meni lično to i nije laskalo.
Niko ko ne gleda svijet kroz okvire, ne može znati kakva je to barijera. Fizička, a možda i više ova druga. Sužava se čovjeku pogled na stvari, doslovno. Stvari koje ste prije uočavali perifernim vidom, zbog njih sada morate da okrenete glavu da bi ih stvarno vidjeli. Zatim, uvijek je tu neka tačkica ili kapljica, ili pak prašina koja smeta vašem pogledu na život, na svijet.
I tako nedavno dobih odlične vijesti, kažu, riješiću se naočara za sva vremena. Izvukli su moje ime. Izabrali mene!
Nisam vjerovala ušima, pa mene čak ni u ekipu na fizičkom nisu birali dok više ne bi imali izbora. Pa onda na kraju više i ne kažu moje ime, nego me ćutke, kao da priznaju poraz i neuspjeh, samo pozovu pokretom ruke, i ne dižući pogled. Prvo nisam vjerovala. Pa sam plakala i smijala se, smijala, smijala.
Konačno ću na svijet gledati bez packi i ogrebotina. Čisto i jasno. Hodati po kiši, ljubiti se, grliti. Spremna sam za novi početak.
I ako opet pristanem na neki okvir, biće to isključivo onaj koji sam sama sebi sagradila po svojoj mjeri i sa dovoljno mjesta da dok dišem rastem i usavršavam se.
Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke
The post Jaffa trenutak – Ana Šinik Ivaštanin: Konačno izabrana! appeared first on Lola.