Nervira me i što moja komšinica radi 20h, a njen muž samo 8h, preostalih 16h gleda TV, jede i spava, dok ona crkava oko onog djeteta i njega. Nervira me i ona što ne radi, malo je starija od mene ali ima dvoje djece, muža i to je to. Naravno računa se kao uspješnija od mene, koja nemam ni mače da brinem o njemu.
Da budem iskrena jednom sam kupila orhideju, neko je pomislio da mi uspjeva uzgoj pa mi poklonio još jednu…možete pogoditi da su obje uvele. Eh to me malo navelo na razmišljanje o sebi.
Kada sam postala ovako robotizovana? Jesam li ja stvarno ovako nemarna prema životu i čemu služi ova nervoza? Nisam…ali sam postala, nekad, negdje, usputno…
Kada malo bolje razmislim, znam tačno i gdje…Balkan, 21. stoljeće, ja djevojčica odrasla bez oca, jedne od ključnih figura u odrastanju svakog djeteta.
Ne znam šta i kako treba, ali znam da nemam izbora, imam samo opciju da idem dalje. Da kidam sve pred sobom da bi ostala i opstala.
U svemu tome nekako sam završila fakultet, upisala magistarski, zaposlila se, jednom, drugi put, treći i opaa vidi već četvrti put na neku preporuku mene sami zovu i nude mi posao. Da, ja ću ti iz iskustva reći, dešava se i to na brdovitom Balkanu.
I evo mene danas radim na prestižnom mjestu, za najuticajniju osobu u državi. Sama došla, bez štele, bez nekoga ko mi „čuva leđa“. Sama glavom i bradom sa sve svojim manama i vrlinama.
Jeste da sam se debelo namučila da budem ovdje, ali reći ću ti MOŽE SE!
A sada ću se vratiti na priču o mojim komšinicama. Rijetkim danima kada odmaram, izadjem na terasu da popijem svoju precjenjenu kafu u miru i tišini, vidim njih dvije i povlačim paralelu između dva života.
Slična a opet različita. Ja koja živim između njih u najlješem domu, sa majkom naravno ( jer ko još na Balkanu odlazi od kuće prije udaje) ne shvatam prosto kakav je ovo sindrom balkanskih žena.
Eh sad postoji tu neka ljestvica po kojima selo misli da si uspješan, a to je da si obrazovana, udata, da imaš djecu, ne djete već više djece, zadovoljnog muža, svekrvu, da imaš tamo neke drugarice koje će dolaziti a da selo ne zna ko su one. Pa da se na kafama jutarnjim nagađa ko je koja, ali Boga mi da i njima vremena posvetiš, jer izvinite ali komšiluk je navažija stvar u univerzumu.
Oni su tu i kad treba, ali i kad ne treba. Ako nisi sve navedeno… možeš raditi u uredu Joe Bidena, džaba ti drugarice, kako misliš uspješna a nisi udata. Da si valjala udala bi se… pa je’l?
Opet imaš ovu koja je potpuno ovisna o mužu, ima dvoje djece… „Živi, šta joj fali?“ – rekla bi moja kona Mira. „Fali joj Mirka moja život.“ – promrljam u sebi, misleći ko je ovdje lud?
Ona što radi 20h od 24h, ova što nosi glavu da bi je češljala, jer za Boga miloga ona ima muža, pa što bi mislila ili ne daj Bože radila, ili ja koja se u poslovnom svijetu računam k’o uspješna žena, a nisam u stanju orhideju održati u životu.
Da, ja ću ti reći, mislim da je svakoj od nas lijepo. Svako je krojač svoje sreće. Moja komšinica Mirka se možda ne slaže sa tim.
Ali niko od nas ne zna za bolje, jer da zna težio bi tome. Ovako smo zadovoljni u onome što znamo. Ja koja cijenim svoju slobodu, neovisnost o muškarcu, jer ja ne znam drugačije.
Ako ga nekada i nađem bit će to moj partner za život, neki poslovno – emotivni deal. Moja komšinica sretna sa mužem koji dođe s posla, stopi se sa kaučem u dnevnoj, koji je već poprimio oblik njegova tijela. Ona druga presretna što ga dočekuje kući ko turistu, koji tu prespava, nešto pojede i ode dalje da zarađuje.
Mirki još ljepše jer ima o čemu pričati po vas cijeli dan sa komšinicom Sabom. One postave neku svoju ljestvicu, pa ocjenjuju koja od nas tri je sretnija, uspješnija ili nesretnija. Sigurna sam da u ovoj nesreći, u njihovim očima ja izvlačim deblji kraj… ali prosto volim taj trenutak kada im mahnem sa terase sa onom svojom gigantskom šoljom kafe u ruci, lica okrenuta prema suncu, sva sretna što konačno odmaram nakon dugo vremena, a iz pogleda im čitam tugu i žal, jer jadna ja tako uspješna sa svojih trideset i kusur a nisam udata.
I nije mi odavno prijalo jutro kao ovo. Nema veze ni što me one tako gledaju, jer upravo tu na ovoj terasi shvatila sam da svi žive svoju sreću i zato vas molim, živite i vi…
Živite kako god mislite da treba. Živite po svojim pravilima, po pravilima svoje duše, mašte, srca… čega god, samo živite. Ja ću vam reći da od kuknjave, jadanja po vas cijeli dan nemate ništa.
To što ste izgovorili na glas more negativnosti neće vas osloboditi ni muke, niti će vam univerzum, a Boga mi ni onaj koji sluša rješiti ni pomoći. Nego zapni gdje treba, uradi sve da ugodiš sebi…jer sebi si najpreča.
I da, ja ću ti reći, može se biti sretan, uspješan i zadovoljan na brdovitom Balkanu.
The post Jaffa trenutak – Sana O. : Da, ja ću ti reći appeared first on Lola.