“Ne mogu da govorim” jecala je i gušila se u sopstvenim suzama, iako joj je terapeutkinja upućivala tople riječi. Govorila joj je kako je hrabra što pokazuje svoju ranjivost i plače pred ljudima koje ne poznaje.
Prije nego je izgovorila tu rečenicu koja ju je gušila predhodne 32 godine, saslušala je milion tuđih različitih životnih priča. Motivisala je ljude oko sebe. Ohrabrivala. Podsticala na slobodu govora i pričala o tabu temama.
Popravljala je sve oko sebe kao da je majstor Pera.
Činilo joj se da se u sve razumije i sve zna. Nema toga u što se ona nije uplela i o čemu nije barem malo istražila.
Bila je borbena i jaka žena. Uvijek spremna da pronađe pravo rješenje. Dostupna za sve i da svima da ruku.
Imala je ona ljubavi na pretek i vremena za druge ljude.
Mogla je sve i kad nije mogla i kada ništa nije znala. Sve je morala pa makar i na svoju štetu.
Nije da je mogla, već je morala da se dokazuje. Da pokaže koliko vrijedi i da joj drugi aplaudiraju. Jer uspjeh nije ako nema dovoljan broj lajkova, djeljenja, hvaljenja, velikih cifara ili ako joj niko za to ne kaže bravo.
Valjda se i ona, djevojčica u tijelu žene, umorila da ćuti na svoje muke.
Umorila se da bude rame za plakanje, snaga, vjetar u leđa kome god zatreba a da nju niko ne čuje.
Niko nju nije upitao kako se osjeća. Niko je nije zagrlio eto tek tako.
Šta god bi rekla pitali bi je “ Da li si ti normalna? U kom svijetu živiš?
Imaš da jedeš, piješ i krov nad glavom, muža i djecu. Šta ti više treba?”
Ona je razumjela ljude oko sebe, ali ljudi nisu mogli razumjeti nju.
Ako si nesretan to se nikome ne govori. Živi u lošem braku.
Sakrij da te fizički zlostavlja. Dobro je nije velika modrica, sakrij šminkom.
Zaboravit ćeš. Sigurno si ti kriva. Ko zna šta si mu rekla.
Šta će ljudi reći ako se razvedeš?
Tražit će ti onu stvar od portira do direktora, jer ti si raspuštenica. Imaš djecu.
Ko će da ti ih hrani?
Čuvaj posao jer to je ipak sigurica.
Gdje si čula da je neko živio radeći samo ono što voli?
Ko se još obogatio samo od pisanja?
Čuj ti bi da radiš samo ono što voliš i da budeš dobro plaćena za to.
Pa šta fali ako ima ljubavnicu? Ostaviće je i opet će se tebi vratiti.
Ne treba ti da radiš, jer muž radi dva posla. Sjedi s djecom i odgajaj ih. Žene su i onako rođene da budu u kući.
O sexu se ne govori na glas, al zato psuj Boga bez imalo stida i srama.
Napij se, možda ti bude lakše.
Šuti.
Trpi.
Valja se.
Sredina na nas bruji i osuđuje nas kao da imamo hiljadu života a ne samo jedan jedini.
Uči nas da budemo posmatrači vlastitog života.
Da budemo sporedna uloga, i to obično ona snaha koju svekrva muči u turskoj seriji.
Ipak, njoj se desilo da je kap prelila čašu i to pred ljudima koje prvi
vidi u životu.
Izgovorila je naglas ono što se ćuti.
Foto: pinterest.com
Nevoljno je iskopala ono što je vješto prikrivala. Iskopala je strah koji joj godinama nije davao mira.
Vidjela je pred sobom lik žene kakva nije željela postati.
Jednom izgovorenom rečenicom izašla je sva njena ranjivost.
Bila je vučica koja je u samoći lizala svoje rane. Vučica koja je s vrha stijene zavijala na mjesec.
Žena koja je vrištala na glas a tražila od drugih da lijepo pričaju.
Da uspijevaju. Da mogu. Da budu što jesu.
“Znam zašto je moja majka nesretna. Cijeli život živi u strahu. Šta će joj ko reći. Šta će ko o njoj misliti. Cijeli život je bila žrtva. Nikad se nije zauzela za sebe cijelim svojim bićem. Čekala je nekog.
Čekala je nešto. Čekala je čudo. ” pustila je da riječi sipaju iz nje pa kud puklo da puklo.
Nesvjesno je strahovala da se način života prenosi genima i da je od roditelja uzela ono što nije željela da ima. Kao da je model života naslijedila i jedino kao takav bogom joj dan.
Terapeutkinja ju je tješila i zagrlila riječima “ Reci, reci šta te boli. Izgovori. Analiziraj. Iščačkaj. Skeniraj ko magnetnom rezonancom.
Odstrani ono što je kancerogeno. Radi na sebi. Izbaci svo smeće iz svoje glave i zasadi ruže.
Ti nećeš biti nesretna kao tvoja majka. Ne možeš, jer ti nisi ona. Ne možeš pomoći ni ocu, ni majci, ni sestri, ni bratu, ni mužu, ni prijatelju da srede svoj život ako to sami ne žele. Prestani biti njihov nosač Samuel. Nek svako nosi svoje breme ili nek ga baci niz rijeku.
I ako budu zaista htjeli da se popravljaju, eto ti misliš da će baš tebi reći ono što ni ti nisi sama sebi smjela izgovoriti na glas. Dušo moja, ne ide to tako.
Živi. Voli. Ljubi. Uživaj. Doživi vrhunac u svemu, jer ti to zaslužuješ.
Zaslužuješ biti sretna. Voljena. Zaslužuješ da živiš isključivo samo od pisanja.”
Brisajući suze, ranjiva i otvorenih emocija, upitala je terapeutkinju
“Da li će ovo za mene biti lako?”
S osmjehom terapeutkinja joj je odgovorila
“ Šta ako ti kažem da neće? I ko to zapravo kaže da mora biti lako, ako je za tebe vrijedno? ”
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Selma Bleković: Kako se izgovara naglas ono što se ćuti appeared first on Lola.