Općenito ne volim ta ograničavanja u pisanju i konkretne situacije jer mi ne dozvole da upotrijebim maštu isprepletenu realnošću. Volim pisati i kada čujem temu rado se odazovem.
Ali, na ovoj sam nekako stala. Razmišljam o tome šta, uopće, sreća predstavlja. Izgubila sam se u svim ovim godinama i dešavanjima da mi treba vremena da pronađem riječi koje će dati najbolji odgovor datoj temi.
Nekako se od prošle godine non-stop susrećemo s tim lošim vijestima i situacijama da, slobodno mogu reći, sretne vijesti više nisu neke velike stvari već sitnice koje će uljepšati nekome dan. Nekome, pa i meni.
Postoje ti neki dani u životu koje ćemo pamtiti zauvijek kao najljepšu uspomenu, a i oni koji isparavaju iz sjećanja kao da se nikad i ne dogodiše. Za nekim danima žalimo što ih ne iskoristismo bolje i maštamo vraćajući se ponovo tamo negdje u prošlost koja već odavno blijedi.
Neki dani nam blijede dok molimo Boga da ih ne zaboravimo. Blijede nam sjećanja, situacije, ljudi. Sve što je nekad bilo sretno ili je ostalo na tome, ili prešlo u tužni period koji želimo potisnuti. A to je, priznat ćete, teško.
Prošlost ipak ostaje tamo gdje smo je davno i ostavili, budućnost možemo planirati, ali sadašnjost živimo. Živimo za trenutak. I ne, nema potrebe razmišljati o bilo čemu drugom osim o onome što imamo sada. Na kraju krajeva, to je sreća. Ona je moguća jedino ako se u potpunosti prepustimo i dozvolimo da je pronađemo.
Ja vam ne mogu dati konkretan odgovor na pitanje „šta je sreća?“. Nekako smatram da odgovor leži u svakome od nas, skriven i čeka da bude pronađen. Nekome je sreća jedna čokoladica, dok je drugom putovanje u Istanbul.
Ona je nešto individualno što se i ne treba puno objašnjavati. Zato kad dođe ovakva tema teško je smisliti pravi odgovor koji će biti realan.
Za neki moj sretan trenutak teško je izdvojiti jednu situaciju od mnogih koje sam doživjela za ove dvadeset dvije godine života. Donekle mislim da ću ispasti nefer ako jednu situaciju izdignem iznad druge. A, na samom kraju, ne znam ni šta bih mogla opisati.
Vodim se onim da o sreći ne treba previše pričati da se ne bi nešto ispehiralo (nemojte se ljutiti vi koji ne vjerujete u to, ali rekla bih da se o sreći šuti). Zato ću priču nastaviti ovako: sretna sam što vam pišem ovaj esej.
Da sam prije par godina dobila zadatak da pišem na ovu temu, vjerovatno bi mi sreća bila petica u školi ili izlazak s drugaricom. Možda čak i onaj dan kad nema profesorice pa napokon ne moramo imati čas biologije. Sad je to sve nekako drugačije.
Vjerujem da to ide s godinama. Kako rastemo, tako se i naše viđenje svijeta i svega oko nas mijenja. Kako bih bolje dočarala prethodnu rečenicu, pitala sam ljude oko sebe šta je za njih sreća.
Mama je odgovorila da je to kada je sa svojim voljenima, starija sestra reče da je sretna onda kad se osjeća ispunjeno (dobar odgovor, složit ćete se), dok je četrnaestogodišnja sestra odgovorila da je sreća za nju provođenje vremena s ljudima koji je mogu nasmijati (i gledanje anime-a, naravno).
Za mene je sreća ovaj momenat u kojem vam pišem svoje riječi duše. Sreća je što imam roditelje i sestre kao najveće oslonce u mom životu. Meni su sreća moj pas i mačka koji me svako jutro dočekaju ispred vrata.
Danas me je sretnom učinio stariji čovjek uputivši mi bezbrižan, iskren osmijeh. To mi je sreća. Sitnice koje su ustvari krupne stvari. Sve to me čini ispunjenom i nasmijanom.
Sreća mi je čitanje knjige i odlazak u taj nevidljivi svijet na par sati. Isključiti se iz jave i uploviti u stranice nečije mašte. Ili stvarnosti, ko zna.
I, na kraju, sretna sam što sam se jutros probudila i što sam okružena dragim ljudima. Zato nisam mogla izdvojiti određenu situaciju. Svaki trenutak za mene je nova priča vrijedna klesanja u kamen.
Sreća je izbor, a svi za sebe želimo izabrati najbolje, zar ne?
Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.
The post Jaffa trenutak – Irma Ećo: Moj sretan trenutak appeared first on Lola.