Ili je samo dan bio takav, idealan da se hoda po njemu u udobnim cipelama sa pogledom ka suncu što ne peče. Ni ona ne voli vetar, ali sad joj ne smeta.
Nosio je njihove nelagodnosti, oduvao strah. Dok hodaju uporedo gleda imaju li isti korak. Pazi da se slučajno ne dodirnu, ali se i to desi. Slučajno se dodirnu.
Tad oseti hladnoću koja se razlije u milinu, kad trepne. To traje vrlo kratko, ali ipak uspe da ukrade vreme da taj osećaj zaustavi. Ona uživa u tišini, on misli da joj je dosadno. A njoj nikad nije dosadno sa njim, makar i ćutali u tišini, makar i pričali u tišini.
Hodaju šumom, po stazi. Prate znake da se ne izgube. Malo zastanu da se poljube, da pokupe znoj sa usana. I slano je i slatko je. To ona tako zamišlja samo. I dalje hodaju, pričaju i smeju se. Ćutaće kad stignu, kad se zaustave i legnu na travu.
On nekako namesti da joj sunce uvek ide u oči. Žmirka zbog toga i sve joj izgleda nestvarno, smeši se, kao da je u snu. On joj kaže kako je lepa. A ona zna da joj se na suncu vidi svaki maleni mladež I otkriva svaka bora. Ali tako je gleda da mu poveruje. Oseća njegov pogled. I prija joj, kao sunce po koži kad ne peče i kao vetar koji greje. Kao ovaj dan.
Izašli su iz šume, na čistinu. Ostaće tu na livadi, leći će direktno na zemlju da im miris trave bude bliži. E sad će tišina. Velika I mirna. Kao njihove duše. A oči im cakle, od smeha, umora I suza. I niko to ne vidi I niko to ne zna, ni sunce čak. Jer žmure. A kad zažmure na licu im se pojavi smešak. Onaj unutrašnji, jedva vidljiv. Ruke su im se slučajno dodirnule, dok leže na travi.
Njen mali prst i njegov mekani deo šake su se pomilovali. I nisu se pomerili, ni oni, ni ruke. Ležali su tako nepimični, zaledili dodir, rastegli smešak. Možda su zaspali. Možda su zaspali, jer kad su otvorili oči, prsti su im bili isprepletani. I opet su zatvorili oči i smejali se u sebi. Nastavili su milujući travu da osećaju i svoje prste kako se uklapaju. Jagodice kako bride od stida i oštrine.
Nastavili su da žmure i osećaju samo. Misle ako otvore oči nestaće i dodir i oni i taj trenutak. Prestali su tek kad su im mravi ušli pod majice. Istresli su i majice i stid i nastavili dalje. Dalje, kroz šumu, ka vrhu.
Stigli su pred sam zalazak sunca. Uvek je više volela zalaske od praskozorja. Čak i onaj mrkli mrak, napolju po noći, kad leže na zemlji i oči joj otvorene, ali tolika je tmina da i širom otvorenih očiju se ne vidi ništa… pa joj svejedno da li žmuri ili gleda, ali čuje njegov glas i oseća dodire. „Mora da se duša ovako oseća“ pomisli tad. Oseća njegove prste kako je dodiruju vrhom jagodica, kako samo taknu, pa nastave da bdiju nad njenom kožom.
Voli ona i one noći krvavog meseca kad mogu zvezde da se broje, koliko njih padne po njima. Kad im mesec sija kao zaboravljena lampa, da ih osvetli i da im osvetli staze do njihove livade. Voli i on. Zna ona da je voli. Oseća, ne mora ni da joj kaže. Vidi kako je gleda, kao kroz nju, kao u u dušu da joj gleda. Vidi kako je uplašen da je ne povredi, tako veliku i jaku.
Oseća po pogledima i dodirima i kad nije sa njom, ona zna. I lepo joj je i sigurno je.
Korača ispred njega, staza nije za dvoje. Sluša kako diše. Još malo će stići, valjda. Ona nikad ne zna za vreme kad je u prirodi, ne zna za sat. Samo za sunce i mesec, sa noć i dan. I kiša kad padne, ali ni tad nije bitno koliko je sati. Bitno je samo kad je noć i i kad je dan.
Bitno je samo da ga voli. I da on to zna. Nastavljaju istim ritmom da dišu i da se penju. „Sad će uspon“ kaže joj. „U redu, nastavljamo..
Je l’ treba da te pridržim?“ pita ga blago zadihana. „Neka, i ja ću tebe“ odgovara joj i smeje se. Posle uspona izlaze na čistinu. Na livadu , na nekošenu travu iznad kolena. Traže mesto da padnu. Još malo gore ima napuštena koliba. Zaključana, sa tremom. Ali neće tamo, proći će pokraj nje i otići još iznad. „Tamo ima divlja lipa“ kaže joj i vodi je. Ispod nje će leći. Ispod nje će joj reći.
Da je sa njom srećan. I kad prođe, biće. I ona sluti, pa ga preduhitri zagrljajem. Gladna je, i žedna i mokra. Oboje su.
Stigli su i bez obzira na glad, prvo se prostru po livadi, celi. Smeju se i skidaju mokru odeću. Ješće kad se još ismeju. Tu će ostati, bar noć. Pod lipom, sitnom, divljom i pod zvezdama.
Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke
The post Jaffa trenutak – Tereza Kale: Iza sedam gora, iza sedmog bora, kraj tebe appeared first on Lola.